Autor:
Objavljeno: 23. 09. 2017
Kategorije: Zabava , Zdravlje

Sejo Jelešković (53) iz Sarajeva se za dva mjeseca kutarisao šećera: KRNJIĆEV LIJEK ZA DIJABETES JE NAJVEĆE BLAGO NA SVIJETU!

Nakon prve flaše Krnjićevog sirupa, koju sam pio neuredno i nedisciplinirano, šećer je spao na 11. E tada je supruga preuzela komandu, samo što nije uzela kandžiju. Tjerala me da uredno provodim terapiju, dežurala dok ne popijem sirup i čaj. Mjesec dana je dežurala kraj mene, nervirala me ponekad. Ali, hvala joj za sve; nakon te druge flaše šećer mi je spao na 5,1 i tako se održava skoro dvije godine. Skoči na “šesticu” ako pretjeram sa baklavama

Kažu da se ni dobre, ni loše stvari ne događaju preko noći. Slaže se sa ovim riječima i Sejo Jelešković, 53 – godišnji Sarajlija koji danas živi i provodi penzionerske dane u Holandiji sa suprugom Aminom i troje djece. Novo gnijezdo je svio ratnih godina na sjeveru Holandije, u gradu Assenu. Sudbina je htjela da se, kao strastveni motorista, nađe u mjestu gdje se jednom godišnje okuplja moto elita na utrci za Veliku nagradu Holandije.

Beskonačna neizvjesnost

Obreo se gore u ratnom vihoru kao izbjeglica. Otišao je za suprugom, koja je sa stomakom do zuba, u nekom konvoju izbjegla u Split i tamo se porodila. Nakon vijesti da je postao otac, njemu ništa više nije bilo sveto do njegova curica.

aura-308-mirsad-krnjic-nova– Našli smo se u Holandiji i gore počeli novi život. Nije bilo jednostavno, ali insan se na sve navikne. Najteže mi je bilo priviknuti se na klimu u Holandiji – započinje priču Sejo, koji nas je početkom avgusta posjetio u redakciji.

Došao je da, kako kaže, svojim svjedočenjem, pomogne ljudima oboljelim od šećerne bolesti, posebno mlađim i djeci. A njih je sve više, posebno u Holandiji, gdje se rađaju s dijabetesom.

Šećernu bolest su mu dijagnosticirali 2012. godine. Sve se desilo preko noći. Odjednom su počeli trnci u nogama, nesnošljiva žeđ, učestalo mokrenje, stalno prisutan osjećaj gladi, malaksalost, bezvoljnost…Uobičajene medicinske pretrage pokazivale su visoke vrijednosti šećera u krvi. Prvi nalaz je pokazivao 19,2 mmol/L, a drugi 20,8 mmol/L. Na trećem nalazu vrijednost šećera je iznosila 21,1. U tih nekoliko dana šećer se dizao, a kako su tri analize potvrdile njegove visoke vrijednosti, logično da mu je dijagnosticiran dijabetes.

Prizna, da se teško pomirio sa tom dijagnozom. Dugo je gledao u medicinske nalaze, a iz sekunde u sekundu u tim trenucima osjećao sve veću prazninu. Kao da se njegov život pretvorio u beskonačnu neizvjesnost.

– Vjerovatno se tako loše osjeća svako u takvim situacijama. Obuzme te neki osjećaj bespomoćnosti. Iskreno, do tada nisam mnogo razmišljao o dijabetesu. Znao sam za tu bolest, ali ona se uvijek događala drugim ljudima. Nikada nisam mogao pomisliti da se tako nešto može dogoditi i meni – priča Sejo.

Flaša vode kraj kreveta

Odmah su ga registrirali kao dijabetičara, uputili u savjetovalište i preporučili farmakološku terapiju. Naš zemljak, kaže, nije imao previše izbora; morao je prihvatiti ono što mu se nudi i nalaže.

– Dobio sam tablete da ih uzimam 3 puta dnevno. Reducirao ishranu, počeo živjeti kao u kavezu. Mjesecima sam se borio. Iskreno, šećer se nije normalizirao. Možda bi satak do dva, nakon što uzmem tabletu, spadao na 9 do 11 jedinica. U najkraćem, živio sam napola život – nastavlja Sejo.

Noći su mu bile najteže. Pio je, kaže, litrima vode, spavao je s flašom kraj kreveta.

– Dragi Bog mi poslao Damira Avdića. On mi ispričao o svom slučaju i predložio da pokušam sa Krnjićevom terapijom. Prije dvije godine naručim iz Konjica dvije flaše onog gadnog sirupa i čajeve. Velim nemam šta izgubiti.

Prizna da nije bilo pretjerano discipliniran, a ni optimista. Prvu flašu Krnjićevog sirupa pio bi povremeno i s teškom mukom. Ali, je počeo osjećati kao da dobija krila; u roku od mjesec dana postao je vitalniji, svježiji, bolje je spavao, manje pio vodu…

– U tom periodu šećer je spao na 11. E tada je supruga preuzela komandu, samo što nije uzela kandžiju. Tjerala me da uredno provodim terapiju, dežurala dok ne popijem sirup i čaj. Mjesec dana je dežurala kraj mene, nervirala me to ponekad. Ali, hvala joj za sve; nakon te druge flaše šećer mi je spao na 5,1.

Kutarisao se

Sejo kao u najboljim momačkim danima pun snage, energije, volje za životom. Ali, gladan! Veli, bio je željan pite, baklava, pa i čašice rakije.

– Pratio sam ponašanje šećera i kada pretjeram sa ishranom. Naprimjer, ako pojedem nešto slatko šećer ode maksimalno na šesticu.

Skoro će dvije godine kako Sejo Jelešković, iako registtirani dijabetičar u Holandiji, živi život punim plućima. Vrijednosti šećera se konstantno kreću između 5,1 i 5,7, nema nikakvih ograničenja u režimu ishrane, odlazi u ribolov, na motorijade, pa i u kafanu.

– Redovno se javljam mojim doktorima. To je gore u Holandiji za šećeraše zakonska obaveza, drže me doživotno na evidenciji dijabetičara . Govorim im da sam se kutarisao šećera, ali ne vrijedi. I dalje mi propisuju one tablete, jer su sigurni da je njihova terapija učinkovita. O Krnjićevoj biljnoj terapiji ne žele da čuju ni riječi.

Kako kaže, radi mira i dobre saradnje, šeretski će u nastavku razgovora, Sejo objasniti kako je riješio problem.

– Ja te lijekove samo skupljam, kamaram ih. Moram ih podizati, preuzmem ih iz apoteke, ali ih ne koristim. Imam desetak kutija…

Na licu ovog čovjeka se vidi da je sretan i zadovoljan. Pokušali smo zaviriti u njegovu dušu. Nije nam trebalo puno pa da se otvori i objasni gdje je bio “okidač” za njegovo zdravlje. Decenijama je u njemu ključao vulkan emocija, tuge, žalosti… Oca je sahranio na rukama, žena sa stomakom do zuba izašla iz opkoljenog Sarajeva, najbliža rodbina ga izdala.

– S godinama kao da postajem sve ranjiviji. Veliki sam emotivac, svega se nagledao u ratu, onda ne mogu da gledam ovu nepravdu prema Bosni i svijetu prema muslimanima… I eto, puklo je, otišlo na gušteraču, vrisnuo šećer… – priča čovjek kojem je 15. 9. 1992. godine u Butmiru otac izdahnuo na rukama. Pogodila ga je četnička granata. Nema dana, a da mu ta slika se ne pojavi pred očima.

I komšije Holanđani normalizirali šećer

Nije Sejo jedini naš zemljak koji je u Holandiji normalizirao šećer uz pomoć Krnjićeve terapije. I Nedžad Mujkić, koji je imao šećer oko 20 i bio je na  inzulinskoj terapiji danas je presretan čovjek. Vrijednost šećera mu se kreće oko „šestice“, a veliki je gurman.

Meni je posebno zanimljiva priča o mojim komšijama Holanđanima, ocu i sinu. Vlasnici su servisa automobila, jako fini ljudi, ali obojica boluju od šećerne bolesti. Ocu je preko sedamdeset godina, a sin je moja generacija – pedesetogodišnjak.

Kada sam ja “fasovao” šećer tješili su me, savjetovali, često smo razmjenjivali iskustva. Međutim, kada sam im spomenuo biljnu terapiju iz Bosne, počeli su me ismijavati. Oni ne vjeruju u prirodnu medicinu.

Međutim, kada su se uvjerili da se kod mene šećer stabilizirao, počeli su mijenjati stav, naročito se stariji komšija interesovao. Odlučio je da prvo on proba Krnjićevu terapiju. I desilo se čudo – za 21 dan njegov šećer je pao na 5,1. Čovjek se preporodio.

Nakon eksperimenta sa ocem, započeo je i sin. On je znatno brže spustio vrijednosti šećera. Obojica su evo već nekoliko godina u sjajnoj formi i kad god me vide, uz pozdrav, govore čak na bosanskom jeziku “Živjela Bosna”.

Međutim starom su se svidjeli Krnjićevi čajevi. Kada sam ljetos kretao za Bosnu, zamolio me je da mu donesem Mirisinog čaja. Veli, veoma je ukusan, voli ga piti umjesto vode ili drugih čajeva.