VijestiZabava

Misterija kod Sarajeva: Neobične ptice svakog jutra napadale kuću Safe Uzunovića

Kako je Safo ispričao našim reporterima, njegova maloljetna kćerka je do prije dvije godine bila pod utjecajima teške crne magije. Bojala se progutati hranu. Noću nije smjela spavati, imala je noćne more. Po njegovom, nakon više do mjesec dana bolničkih pretraga, spasio je šejh Abdul Rezak iz sarajevskog Briješća

„Evo baš jutros, dok smo kćerka i ja doručkovali, dvije ptice su nam lupile u prozor. Prasak je bio tako snažan da sam u prvi momenat pomislio da će mi se kuća srušiti. Isto nam se desilo i prije deset dana. A dok smo živjeli gore na Veloj, bivšoj Buhotini kod Kobiljače, nije bilo sedmice, a da se ptice tako ne zalete u staklo.

Predzadnji put kada se to desilo, jednu pticu smo našli ispod prozora. Slomila je krilo i vrat pa nije mogla pobjeći. Brzo je uginula. Obična ptica, nešto poput vrabaca – priča ogorčeni Safo Uzunović, otac Lejle Uzunović, koja je prema njegovim riječima, baš kao i on, prije nekoliko godina upala u vrtlog crne magije. Zbog toga se njemu kočila desna strana, a Lejla je imala strah od hrane?!

“U februaru 2006. godine mi nije jela čak petnaest dana. Ni mlijeko, ni čokoladice ni eurokrem koji je voljela više od svega. Na koncu je završila u bolnici, a njezin slučaj je do danas ostao prava misterija za mnoge – objašnjava Safo.

              Šejtanske ptice

Po njegovom, od strašnih muka izliječio ih je šejh Abdul Rezak, poznati iscjelitelj iz Egipta koji posljednjih godina živi i radi u sarajevskom Briješću. On Safine muke i nedaće pripisuje crnoj magiji. A ptice koje mu se i danas često zalijeću u prozor dnevnog boravka, kaže, samo su dio prljavog plana ljudi koje iz straha ne smije imenovati.

„Sve je to šejtanska posla. Šalju ih sihirbazi. Ali mi je šejh Rezak pokazao odličnu zaštitu kako da se borim protiv njih. Klanjam svaki vakat namaza. A kada krenem na spavanje, i ja i Lejla učimo Kur'anske dove. Nakon toga smo sigurni. Niko ne može probiti Božiju zaštitu.

Safo Uzunović

Od sihira je, kako nam je ispričao, oboljela i njegova supruga (identitet ne želi otkrivati zbog mogućih neugodnosti). Zbog toga ne živi sa njim. Napustila ih je još prošle godine.

“Čuo sam da hoda, kao muha bez glave, negdje po Sarajevu. Razum joj se, valjda, pomutio. Volio bih da joj mogu pomoći. Nema veze što smo se početkom ove godine i sudski razveli. Sumnjam da ne vlada svojim razumom i da je i ona pod teškim sihirima. Samo da mi ju je odvesti kod Rezaka; siguran sam da bi joj pomogao.

              Medicinski fenomen

Safina kćerka Lejla je bila medicinski fenomen. Strah od hrane nije bio jasan ni iskusnim psihijatrima koji su bezbroj puta pokušavali dokučiti problem male djevojčice. Na Klinički centar Univerziteta u Sarajevu na odsjeku za Gastroenterohepatologiju primljena je 14. februara 2006. godine. Imala je nepunih 23 kilograma, blago dehidrirala, oči upale, koža blijeda, napola iscrpljena… Majka je tad pričala kako petnaest dana zalogaja nije okusila.

“Tih dana na životu su je održale samo infuzije – kaže Safo.

Ljekare su najviše bunili Lejlini uredni nalazi. Snimak torakalnih organa, abdomena, nalaz kariograma… – sve uredno. Uzorke njezinog tkiva slali su i na ispitivanje u Tuzlu, no i dalje nije bilo tragova bilo kakvom zdravstvenom poremećaju.

“Ona jednostavno nije mogla jesti. Čim bi joj spomenuo hranu, počela bi plakati. A kada bi je na silu natjerao da pojede makar malo, sve to bi ispovraćala. Još bi se gušila u suzama.

 Snijeg pola metra

Safo priča da je u periodu od pola godine lutao od vrata do vrata. Visočke hodže, fojnički travari… i niko nije mogao pomoći.

“Svoju penziju dijelio sam sa njima. Znalo se desiti da mi na kraju mjeseca ne ostane ni za hrane. Koliko sam puta legao gladan to niko ne zna. Ono malo što bih zaradio, ostavljao sam Lejli za lijekove.

Skrhani otac, bez novca i snage za dalje, iscjelitelju šejh Abdul Rezaku se obratio za pomoć negdje oko desetog marta 2006. godine. Lejla je u tom periodu još uvijek je bila na ljekarskim pretragama na sarajevskoj Klinici Univerziteta u Sarajevu. Oko 45 dana je provela u bolnici na ispitivanju. No, nisu još uspjeli otkriti uzroke njenih tegoba, niti odrediti adekvatnu terapiju.

„Bio je vikend pa sam je malo izveo iz bolnice da se odmori. Međutim, kako je pao snijeg veći od pola metra i nismo mogli do svoje kuće, svratili smo do mog prijatelja u Rakovicu. Posudio sam telefon pa sam nazvao šejh Rezaka o kojem sam i ranije mnogo slušao. Bio je to trenutak koji je odlučivao o životu ili smrti mog djeteta. Jer, nisam imao novaca da mu platim i sve je zavisilo od njegovog odgovora. To sam mu odmah i rekao. Nije mario! Došao je kroz jedan sat na našu adresu…

Šejh Rezak je, prisjeća se Safo, sjeo pokraj njegove Lejle i počeo učiti dove. Trajalo je to tridesetak minuta. Lejla je svo vrijeme ležala ispred njega. A onda, šok!

„Babo, daj mi da jedem, gladna sam!

Zgrabila je komad hljeba sa stola i pun tanjir suhog mesa. Sve je pojela. Ja od suza nisam vidio pola stvari koje su se odigrale u tom momentu – priča Safo i danas suznih očiju.

„Sutradan sam otrčao na kliniku. Nisam vala doktorima pričao šta sam radio i gdje sam bio. Bilo me strah da se ne bi ljutili. Ali sam im ipak rekao da je duhovna medicina ponekad jača od njihove. Mada, hvala i njima.

Dali su sve od sebe da mi dijete ne umre od gladi u tih petnaest dana, koliko nije ništa jela. U životu su je održale njihove infuzije. Lejla je sa klinike otpuštana 15. marta te godine – priča Safo dok iz ladice vadi nalaze kako bi Aurine novinare uvjerio u istinitost njegove priče. (aura.ba/arhiva/A.A.)

Related Articles

Close