Vijesti

Mozak im je najveća poslastica: Susret novinara sa posljednjim ljudožderima na planeti

Zanimljivo svjedočenje australijskog novinara Pola Rafaela o susretu sa velikim poglavicom i ratnikom klana Letin, životu u džungli u kojoj je noćima spavao na svega par centimetara daleko od ljudi koji su među posljednjim ljudožderima na planeti. Kako mu je jednu ljudsku lobanju dodao isti čovjek koji je iz nje malo prije pokusao sav mozak i zamolio ga da mu je malo pridrži?

Tridesetčetvorogodišnji Metju Vilijams je prošlog mjeseca uhvaćen dok je proždirao lice djevojčice koju je namamio u hotelsku sobu, na šta se cijeli svijet zapitao:

  • Pobogu, kakvi smo to ljudi?.

Kanibalizam je za većinu nas jedna od najstrašnijih pojava koje se uopće može i zamisliti, ali za pripadnike plemena Korovai sa Nove Gvineje, jela od ljudskog mesa imaju posebno mjesto u njihovoj kulturi, kao što su u našoj ćevapi pred kraj nedjeljnog izlaska ili pečenje preko vikenda.

Australijski novinar Pol Rafael se 2006. godine zaputio na ekspediciju da bi u susretu sa ovim plemenom pokušao da razumije razloge ovog drevnog rituala. Pol je prvi bijeli čovjek sa Zapada koji je prešao preko granice koja razdvaja teritorije njihovih klanova duboko u prašumi. Dok su naseobine koje se nalaze nizvodno do sada bivale izložene zapadnoj kulturi, one malo dalje uzvodno još uvijek opstaju u izolovanim grupama i poštuju običaje koji postoje već hiljadama godina.

 Uvreda za riječnog boga

Čak ni policija Indonezije, ni Kornelijus (Polov vodič koji je godinama živio sa Korovaji plemenom) nisu zašli tako duboko u prašumu zbog straha od klanova koji svim došljacima prijete smrću. Nakon nekoliko momenata od kojih se diže kosa na glavi, kada se najiskrenije uplašio za goli život, Pol je konačno uspio da se probije u unutrašnjost. Uspio je doći do njih preko vodiča  Kornelijusa sa Sumatre. Zbližio se sa plemenom, nakon što je pojeo ljudsko meso.

– Naš plan je bio da posjetimo klan Letin koji nikada do tada nije vidio stranca. Čak ni Kornelijus nikada nije otišao tako daleko uzvodno iz straha da ne bude ubijen. Upali smo u zasjedu. Plovili smo uzvodno rijekom Nderijam Kabur u kanuu izdeljanom od debla drveta i naletjeli na buljuk golih muškaraca naoružanih lukovima i strijelama – priča Pol

Kako ih tu nisu očekivali, pripadnici plemena su se odlučili za napad. Ali, kako je vodič Kornelijus govorio jezikom Korovajia, uspio je nagoditi se sa njima. Oni su govorili Polu i Kornelijusu da su uvrijedili riječnog boga i da to moraju platiti. Jedan od ratnika je pregazio rijeku, čvrsto stežući luk i strijele.

– Da bismo prošli dalje tražio nam je indonežanske rupije u vrijednosti od nekih trideset dolara. Ja sam mu platio i pustili su nas da nastavimo uzvodno.

 Pojeo 23 čovjeka

Braća Kili-Kili i Bailom su prva dva pripadnika plemena Korovaji koje je Pol upoznao. Sjedili su pored male logorske vatre u jednoj kolibi bez vrata, kroz polumrak su mu prišla dvojica muškaraca. Jedan od njih bio je Kili-Kili, najčuveniji ubica kakua. Pitali su ga da li želi da vidi lobanju posljednjeg čovjeka kojeg su ubili. Odlično su ga poznavali i bio im je dobar prijatelj.

  • Rekao sam da hoću i oni su je izvadili. Dali su mi je i mada nisam želio da je dodirnem, drugog izbora nije bilo. Dodirnuo sam je. Jeziv je to osjećaj, a lobanja hladna. Kili-Kili se hvalio da je pojeo 23 ljudi. Vrh lobanje su odrubili da bi mogli da dopru do mozga, najveće poslastice za njih.

Da li kuhaju ljude ili ih jedu žive?

– Oni sve to kuhaju na pari, u nekoj vrsti peći od kamenja i lišća, isto kao što rade i sa mesom svinje. Prvo odsijeku noge i umotaju ih u lišće banane. Onda odsijeku glavu i daju je onome koji je prvi pronašao kakuu. Desnu ruku i rebra sa desne strane odsijeku u jednom komadu, a lijevu u drugom. Jedu sve, osim kose, noktiju i penisa.

Kanibalizam je, uz incest, nešto što najveći dio čovječanstva ispunjava neopisivom stravom. Da li se radi o naučenom ponašanju ili nam je to urođeno kao vrsti? Zašto Korovaji nisu podjednako zgroženi kao mi?

Kada sam ih pitao zašto se hrane ljudski mesom, odgovorili su mi: „Ne jedemo mi ljude, nego kakue.” Oni kakue ne smatraju ljudima, čak ako se radi o stricu, bratu ili rođaku.

Ti su ljudi 90 odsto isti kao i mi: i oni pokazuju ljubav, mržnju, požudu, znaju da se naljute i imaju ambicije, uvijek se izdvoji neko ko ima sposobnost da predvodi i slično. Ne mogu da smatram nekog manje pametnim od sebe, ali im nedostaje spona sa civilizacijom.

 Ne jedu djecu do 14 godina

Kad smo bili u Kili-Kilijevom selu, Kornelijus mi je prišao i rekao mi: „Ima ovdje jedan dječak koji je prognan iz ovog plemena i zove se Va-Va. Nakon smrti oca i majke, klan je posumnjao da ih je on ubio uz pomoć crne magije, kao kakua. I sve dok ne napuni četrnaest godina, neće mu ništa”.

Bilo je dovoljno pogledati ga i vidjeti prestravljenost i užas u očima tog djeteta.

Dječaka smo spasili. Bilo je rizično, ali sam presretan zbog toga.

Zašto su pripadnici ovog plemena kanibali?

Kad neko padne iz kuće na drvetu ili pogine u borbi, Korovajima je prilično jasno zašto je umro. Ali oni ne razumiju mikrobe i bacile (od kojih prašume naprosto vrve), pa kad neko umre na, za njih tako misteriozan način, to jest od bolesti, oni vjeruju da je to djelo vještaca, kakua, koji dolaze iz podzemnog svijeta.

Kakue imaju tijela muškarca (i nikada ne mogu biti žene) i uz pomoć magija se hrane utrobom ljudi, a prema vjerovanjima domorodaca Melanezije, treba im se odužiti istom mjerom. Oni moraju da pojedu kakuu isto kao što je on pojeo umrlu osobu. To je način na koji se u njihovom svijetu dijeli pravda i on počiva na osveti.

(aura.ba/arhiv magazina aura)

Related Articles

Close