Vijesti

SVIJET U STRAHU OD GLOBALNOG RATA Raketiranjem Sirije Trump je izazvao val diplomatski nerješivih problema: Evo tko bi bio s kim u slučaju sukoba

Ian Bremmer, jedan od najuglednijih svjetskih geostratega, svoju je knjigu izdanu 2012. godine naslovio “G-Zero World”. Asocirao se na skupinu najmoćnijih svjetskih zemalja okupljenih u skupini G-7 te izvlačeći tezu da ne samo da one nisu najmoćnije zemlje na svijetu nego da je globalno društvo ušlo u razdoblje bez najmoćnije svjetske sile, dakle “Svijet G-0”.

Aneksija Krima

I tada je to bilo više nego točno, svijet se još hrvao s financijskom krizom, Rusija je gajila dobre odnose sa Zapadom, a Kina nije pokazivala imperijalističke tendencije prema otočićima u Japanskom ili Južnom kineskom moru. Jedina stvarna svjetska sila, SAD, imala je na čelu predsjednika, Baracka Obamu, čija je doktrina bila usmjerena na izlazak iz ratova, na raskid s idejom “svjetskog žandara” kako ju je dobro nazvao Inoslav Bešker, rimski dopisnik Jutarnjeg lista, te na ekonomski oporavak zemlje, svijet bez nuklearnog oružja i međunarodni poredak uređen dvama velikim trgovačkim sporazumima, pacifičkim i transatlantskim.

No, takav je sustav otvarao mogućnost bilo kome zainteresiranom za ostvarivanjem svojih ciljeva mimo dobrih međunarodnih standarda i prije svega međunarodnog prava. Jer, UN je kroz svoju povijest pokazao da funkcionira na svim razinama osim onoj zbog koje je primarno ustanovljen, zaštite svjetskog mira. Ako dakle nema nikoga tko će nasilnika lupiti po prstima, kao Sadama Huseina 1991. nakon okupacije Kuvajta, onda je sve dopušteno. Pa će Vladimir Putin mirno 2014. godine anektirati Krim i početi pobunu na istoku Ukrajine i zveckati oružjem na granicama NATO-a. Godinu kasnije uključit će se samoinicijativno u sukob u Siriji, iz koje više neće izaći. Kina će pak odlučiti pokazati da je vladar Južnokineskog mora, ali i pokušati nametnuti svoj nadzor nad otocima u Japanskom moru.

Uvrijeđeni Putin

U takvim okolnostima u SAD-u na predsjedničkim izborima pobjeđuje Donald Trump koji doktrinu gradi na tezi da treba obuzdati Kinu, i to dogovorom s Rusijom. No, ubrzo mu upravo odnosi nekih od ključnih ljudi iz njegova tima počinju stvarati velike unutarnjopolitičke probleme, a sirijski predsjednik Bašar al-Asad mu prošlog tjedna napadom kemijskim oružjem na civile daje povod za snažan potez: kazniti nečovječno ponašanje snažnim napadom. Taj potez podsjeća na Ronalda Reagana koji je na sličan način 1986. kaznio libijskog diktatora Moamera Gadafija, a nije nepoznato da bi Trump želio biti novi američki Reagan.

Istodobno izaziva najveću krizu u odnosima s Rusijom od završetka hladnog rata. Vladimir Putin je taj potez doživio kao osobnu uvredu preko koje ne smije tako jednostavno prijeći. Naime, ako se u odnosu na Trumpa u Siriji pokaže slabim postoji mogućnost da ojača opozicija u zemlji. Javnost je iziritirana padom životnog standarda, uslijedio je i teroristički napad, a sad i Trump puca po ruskim vojnicima u Siriji. S druge strane čini se da je Trump uspio uspostaviti određenu razinu razumijevanja s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom koji se s Floride, iako je ondje bio posramljen jer je o napadu na Siriju saznao tek tijekom večere s Donaldom i Melanijom Trump, otišao noseći neke dogovore koji mu idu u korist.

Razoreni odnosi

Prije svega, da neće doći do trgovinskog rata sa SAD-om, što je izuzetno važno. I da može kod kuće članovima politbiroa (ondje javnost nije važna) pokazati da je sačuvao kineske interese. Iako se nisu dogovorili oko Sjeverne Koreje, ali je i ondje Xi uspio sačuvati kineski stav. Ruski premijer Dmitri Medvedev je rekao da su rusko-američki odnosi “potpuno razoreni” te da su u trenutku napada u Siriji bili na korak od sukoba s ruskom vojskom (iako je poznato da su Amerikanci 90 ili 60 minuta prije napada izvijestili Ruse o napadu pa su oni zatim tu informaciju prenijeli i Sirijcima). Izuzetno je velik problem i stvarno najveća prijetnja odluka Moskve da prestane s razmjenom podataka o letovima borbenih zrakoplova sa SAD-om u Siriji. Tako se, naime, otvara mogućnost da se zrakoplovi nađu na istom mjestu u isto vrijeme i da dođe do konflikta. Rusija je već najavila da će u Siriji razmjestiti protuzračno oružje koje će odsad biti usmjereno i protiv američkih zrakoplova. Tako nešto u ovako elektriziranim odnosima bilo bi vrlo teško riješiti diplomatskim sredstvima. I tada bi se na Levantu otvorio prostor da, za razliku od svih dosadašnjih posrednih ratova, dođe do stvarnog, vatrenog sukoba. U koji bi se zbog svog odnosa sa Sirijom i Rusijom vrlo vjerojatno uključio Iran – oni su rekli da bi sličan američki napad izazvao posljedice, a jučer je predsjednik Rohani rekao da SAD pomaže teroristima.

Nezamisliv sukob

Tu se onda postavlja i pitanje Turske koja bi u tim okolnostima ipak izabrala američku stranu jer ona vodi rušenju Asada i smanjivanju iranskog, šijitskog utjecaja u regiji. U tom bi smjeru krenula i Saudijska Arabija, Izrael je već snažno involviran u oslabljivanju Hezbolaha u Siriji, a taj bi pokret vjerojatno u taj košmar uključio i Libanon. Egipat bi bio u velikim problemima što učiniti jer ima dobre odnose i s Moskvom i Washingtonom, ali ovaj potonji daje novac svake godine pa eto i njih u koaliciji.

To je dakle najgori scenarij koji stvarno vodi svijet u sukob nezamislivih posljedica. Turska bi, naime, tada mogla tražiti da se aktivira članak 5 Sjevernoatlantskog sporazuma pa bi i NATO bio uključen. Stvari je pokušala smiriti Nikki Haley, američka ambasadorica u UN-u koja je izjavila kako je “SAD spreman djelovati opet, ako bude potrebno, ali se nada da do toga neće doći.

Sankcije Siriji

“U našem je nacionalnom sigurnosnom interesu onemogućiti širenje i uporabu kemijskog oružja”. Da pak Trump planira snažniji pritisak na Siriju, potvrdio je ministar financija Steve Mnuchin, koji je rekao da se sprema objava novih, dodatnih sankcija Siriji. Dva mjeseca nakon dolaska na vlast Trumpova administracija ne samo da nije izolacionistička nego je postala međunarodno angažiranija od Obamine: sasvim je jasno da je Trump kao jedan od političkih argumenata u odluci za napad na Siriju imao na umu Obamino neispunjeno obećanje o “crvenoj liniji”, napadu ako Asad upotrijebi kemijsko oružje. Asad ga je upotrijebio i tada, ali Obama nije reagirao. Tillerson ide u Moskvu u utorak i tada bi moglo doći do smirivanja tenzija. Između ostalog i zato što Rusija u ovom trenutku nije spremna za ozbiljniji vojni sukob jer je izložena u Ukrajini i Siriji, a ekonomska situacija joj se ne popravlja. Konačno, ovaj Trumpov potez mogao bi djelovati i kao katalizator sirijskih mirovnih pregovora u kojima su dosad Amerikanci djelovali iz drugog plana.

I na kraju jedna jako dobra stvar kao rezultat napada: zlomisleći Trumpov savjetnik, bivši bankar, novinar, filmski producent mračnih pogleda na svijet i zabrinjavajućih stavova Stephen Bannon očito je izgubio u ovoj velikoj bitki protiv generala H. R. McMastera, savjetnika za nacionalnu sigurnost. Naime, da je bilo po Bannonu, nikad se ne bi krenulo protiv Putina, pa ni ovako posredno.

Vruće točke u povijesti u odnosima Zapada i Moskve
  • 1947. rezolucija Informbiroa protiv Jugoslavije; Zapad je ponudio pomoć Josipu Brozu Titu u slučaju da Rusija krene u vojnu intervenciju
  • 1961. Berlinska kriza: gradnja Zida koji je blokirao zapadni dio grada koji je spašen američkim zračnim mostom
  • 1962. Kubanska kriza nakon što je Rusija postavila rakete u američkom susjedstvu. Konflikt izbjegnut u posljednji čas
  • 1965. Vijetnamski rat u kojem su posredno ratovali SAD i Rusija koja je materijalno pomagala Sjeverni Vijetnam
  • 1973. Sirijsko-egipatski napad na Izrael; napadači su imali podršku Rusije. Da se Izrael nije obranio, SAD bi se morao uključiti u sukob
  • 1979. Sovjetska invazija na Afganistan. Američki predsjednik Jimmy Carter zadržao se na prijetnjama
  • 1989. mirne revolucije u zemljama istočne Europe. Zapad je bio spreman na vojnu intervenciju u slučaju pokušaja gušenja silom, posebno Zapadna Njemačka
  • 1997. priprema prvog širenja NATO saveza, čak je i Jeljcinova Rusija zabrinuta, sve se na kraju rješava sporazumom Javiera Solane da neće biti širenja na bivše članice SSSR-a (što vrijedi do ulaska baltičkih država)
  • 2008. Rusija napada Gruziju, ali se brzo povlači kad je osigurala samostalnost Abhazije i Južne Osetije. Američki ratni brodovi već su bili na putu prema Gruziji
  • 2014. Rusija anektira Krim, Europa je spremna na reakciju, ali Ukrajina za Obaminu administraciju nije pitanje od američkog nacionalnog interesa

Related Articles

Close